Osnovna škola Zapruđe Zagreb

STRAVIČNA PRIČA

Jutros sam krenula u školu kao im kao i svaki drugi dan, no nisam znala što me tog dana očekivalo. U školi sam sjela na svoje staro mjesto u klupi. Kada su svi sjeli u svoje klupe, učiteljica je rekla da je moja mama svratila u školu i donijela mi neku šarenu kutiju. Pogledala sam unutra i vidjela papirić na kojemu je pisalo: “Mojoj maloj curici, za uspjeh u školici, evo malo pusica.“ Svi su mi se smijali, a ja sam htjela pobjeći iz svoje kože. Cijelo popodne u školi su mi se rugali. Nakon škole otišla sam drugim putem da me nitko ne maltretira. Ljuta zbog takvih događaja, izgubila sam se.

         Nisam znala kuda. Preda mnom se stvorila neka stara kuća na putu. Ušla sam, a vrata su se sama za mnom zatvorila. Prošla me nekakva jeza. Nešto mi je počelo hodati po glavi. Pogledala sam iz sebe i vidjela - štakore! Odjednom se sve počelo micati. I stolovi, i stolice, ormari, naslonjači, i sve što se moglo naći u kući. Potrčala sam prema vratima, ali ih nisam mogla otvoriti. Vrištala sam i lupala, ali nije pomagalo. Bacila sam torbu na pod i izvadila škare. Počela sam rezati vrata. Shvatila sam da je sve od papira. Izrezala sam veliku rupu u zidu i istrčala van. Trčala sam koliko sam god mogla. Pogledala sam iza sebe. Nekada stara mala kućica s lijepim ulazom, sada je bila razrušena hrpa papira.

         Više nisam pogledala iza, prema kući. Samo sam trčala koliko su me noge nosile. Nisam obraćala pozornost na prolaznike koji su me u čudu gledali. Doma sam sve to sa uzbuđenjem  pričala mami. Nije mi vjerovala. Nitko nije. Svi su mi govorili da sam si to umislila. Ali ja sigurno znam da se to stvarno dogodilo.

Marta Keča, 6.a

VODA

Voda je kiša,

voda je lokva,

ona je rijeka,

ona je mokra.

Kroz šumske puteve teče,

biljke zalijeva,

s neba se slijeva.

U naše domove dolazi čista,

iz njih izlazi malo manje bistra.

Nema okusa, miris ispari,

a kad smo žedni, svaki je hvali!

Kristina Nikolić, 7.c

Pismo Japanu

         Cijeli je svijet šokirala vijest o potresu. Nitko nije ni zamišljao da bi se takvo što moglo dogoditi. U ovo vrijeme stalne težnje za lagodnijim životom napuštamo prirodu i ne razmišljamo o mogućim posljedicama. Podižemo građevine gdje im nije mjesto, sve zbog rastuće potrebe da poslove obavljamo na sve lakši način. Tko je mogao očekivati da će baš Japan pogoditi potres od 8,9 stupnjeva po Richterovoj ljestvici? Trebalo smo znati da će nam majka priroda jednog dana uzvratiti i svoj bijes iskaliti potresima i tsunamijima.   Nuklearna elektrana koju ste izgradili zbog svoje goruće želje za električnom energijom baš kao da je sama odlučila postati kap koja je prelila čašu. Kada je do vas došao potres, nuklearna je elektrana stradala, reaktori su počeli ispuštati radioaktivne tvari u zrak, tlo i vodu, kao da šteta stvorena potresom i tsunamijem nije bila dovoljna. Zgrade i kuće su uništene, gospodarstvo je pretrpjelo ogromne štete, a kućanstva su ostala bez vode i struje. No, svijet vas je gledao sa zaprepaštenjem i divljenjem. Vi ste, poput istinskih heroja, novonastalu situaciju podnijeli mirno i staloženo. Bez vrištanja, panike i bezumnog bježanja, nekoliko minuta nakon potresa već ste se pripremali za tsunami, a kad je i on prošao, smjesta ste počeli prikupljati i pružati pomoć. To je razlog zbog kojeg vam se divimo. Pokazali ste nam da je moguće brzo se prilagoditi nedaćama kojima nas život obasipa i nesebično se pobrinuti za druge ozlijeđene ljude.                                                           Ovim vam pismom želimo pružiti podršku u ovim teškim trenucima, jer sada dolazi vrijeme da popravimo štetu, prebrojimo stradale, te poginule dostojanstveno ispratimo. Vrijeme je da nađemo način kako se ovakvo nešto nikada ne bi ponovilo. Želimo pružiti utjehu ljudima, a osobito djeci koja su u ovoj katastrofi izgubila majke, očeve, rodbinu i prijatelje. Stoga, potrudimo se svi zajedno omogućiti toj djeci sretniju budućnost. Nemojte posustati i zapamtite: svi mi stojimo uz vas.

Damir Žitko, 7.c

Facebook – za i protiv

Facebook je internetska društvena mreža osmišljena da se povežu ljudi – prijatelji ili rodbina diljem svijeta. No, Facebook je prerastao u nešto više. Na njemu će svatko naći ponešto za sebe, od raznih igrica, do pridruživanja grupama, preporuka zanimljivih stranica i slično. Za većinu teenagera on je svakodnevica, a neki ga nazivaju i ovisnošću. Čim roditelji proglase zabranu Facebooka pa makar i na nekoliko dana, u kući nastaje „nacionalna tragedija“.

U posljednje se vrijeme o Facebooku samo loše piše. Mnogo je toga istinito. Facebook je utjecao na svakodnevni život. Kad god izađem van, barem polovica mojih prijatelja za vrijeme našega druženja „visi“ na mobilnom Facebooku. Po dolasku kući, odmah moram nekoliko minuta provesti na Facebooku. Međutim, prava borba s „Fejsom“ počinje kada krenem učiti. Sjednem za stol i čitam, no mobitel kao da me cijelo vrijeme gleda. Tada sama sebi zabranim odlazak na „Fejs“ i gotovo istovremeno intenzivno počnem razmišljati o statusu koji sam toga dana vidjela ili o nekoj smiješnoj stranici ili grupi. Nakon nekog vremena shvatim da sam sat vremena samo gledala u knjigu i da nisam ništa pročitala. Zbog cjelodnevnog druženja proko Facebooka mnogi su popustili u školi i dokazali da su o njemu ovisni.

Niti razgovori s prijateljima nisu što su nekad bili, zahvaljujući „Fejsu“. Naši se razgovori sada svode na: „Sara, o moj Bože, imam sedamnaest lajkova na profilnoj!“

Sljedeća je loša strana Facebooka što te za prijatelja mogu dodati razni ljudi koje ne znaš i s kojima nemaš zajedničkih prijatelja, što može biti i opasno.

Ponekad mi zbog ovih razloga dođe da izbrišem svoj profil. Poznajem neke koji su to probali, ali nisu uspjeli. Vjerojatno niti ja ne bih uspjela.

Iako sam navela dosta loših strana ove društvene mreže, ne biste vjerovali, Facebook ima i mnoge dobre strane! Dopisujemo se s prijateljima i rodbinom diljem svijeta kao da su ovdje, razmjenjujemo s njima slike i različite snimke. Ako brzo trebamo kakvu informaciju, kao što je školski raspored ili što sutra moramo donijeti za likovni, ne moramo više telefonirati prijateljima i trošiti novac na telefon – upitamo ih putem Facebooka.

Na kraju, mogu reći da ne bih izdržala bez njega iako ima negativnosti. Mislim da bi se trebalo ukinuti mobilni „Fejs“ jer bi se tada mnogi koji ga koriste tijekom nastave popravili u školi. Ironično – iako je Facebook u osnovi društvena mreža, onima koji ga koriste vani za vrijeme druženja s prijateljima, poboljšao bi se društveni život kada Facebooka ne bi bilo.

SALON 54321, 8. RAZRED

Oh, sretnog li dana

Šesti rujan. Počinje škola. Zadnji dan naše nazovi – slobode. Opet ćemo se naći zatočeni u školskim klupama. Sljedećih godinu dana. Kako li su praznici bili kratki. Ipak, potrošili smo ih na najbolji mogući način. Odmarajući se, sakupljajući snagu za nove školske godine. Zadnji tjedan praznika proveo sam u Zagrebu kupujući knjige, bilježnice, bojice, olovke, blokove, kistove, pernice, torbe, gumice, omote i naljepnice.

Neko vrijeme preplavila me čista euforija, prekrasan osjećaj dobitka novih stvari. No i ona je prestala čim sam stavio ruksak sa svim tim stvarima na leđa. Svakim sam danom postajao sve nervozniji, a problem je bio čak i kupovanje omota za bilježnice.

Tu i tamo znao sam zastati na trenutak usred Cvjetnog trga i nasmijati se ogromnim redovima ispred Profila ili Školske knjige, jer su oni zaboravili kupiti knjige ranije i sad čekaju po dva sata samo za te tri knjige (koje su već rasprodane).

Tada sam odjednom shvatio da odrasli ne znaju što da misle o početku školske godine. I mrze je i vole. Mrze zbog ogromnih redova u kojima čekaju i vole jer će bar u određenoj mjeri skinuti svoju vlastitu djecu s grbače. U očima im se vidi da bi htjeli biti negdje u kavani, polagano srčući kavicu s prijateljima i raspravljati o nekoj tamo haljini na crvene točke koju su spazili negdje u Ilici. No, za dječicu će napraviti sve što moraju.

A dječica, jadna, bespomoćna u 8. razredu leže doma i igraju video igre, no kad im se roditelji pojave u trenu se pretvore u mimoze čija je gustoća jednaka tijelu meduze, potpuno nevine bebice od 3 mjeseca. A roditelji to za stvarno progutaju.

Kako li su samo roditelji naivni. Unaprijed se radujem danu kada će sva djeca sama kupovati knjige, čekati u redovima i onda ih više cijeniti, te ih neće više spaljivati, nego ih pokazivati s ponosom.

Damir Žitko, 7.c

Nitko nema vremena, svi nekamo žure

Probudio sam se rano ujutro. Mama se spremala za posao, a tata je spavao. Nisam više mogao zaspati. Želio sam mami nešto reći, ali je ona rekla da još spavam i da sad ne stigne. Otišla je. Nakon par minuta sam zaspao. Probudio sam se u dvadeset do osam. Želio sam tatu nešto pitati, ali je on odgovorio: „Nemoj sada, pitaj me poslije škole.“ Niti s njim nisam uspio razgovarati. Prvo sam pitao Josipa: „Ej, Josipe, mogu te nešto pitati?“ Rekao je da mogu. Razgovarali smo i šalili se. Poslije sam pitao Gordana, Lovru i Tomu mogu li ih nešto pitati, ali oni me nisu slupali, lovili su Antonija i Vanju jer su ih ovi zezali.

Vratio sam se kući i tata me počeo ispitivati kako je bilo u školi. Ja sam mu sve rekao i pokušao ga nešto pitati, ali on se žurio na posao, pa nije imao vremena. Bio sam malo tužan, ali i iznenađen kada sam shvatio da je imao vremena mene nešto pitati, a ja njega ne. Nakon nekog vremena došla je i moja mama. I nju sam želio nešto pitati, ali je rekla da je umorna.

Odmorila se i otišla s prijateljicom na kavu tako da niti sada nije imala vremena. Bio sam malo nezadovoljan. Shvatio sam da su mi lagali, a da toga nisu ni svjesni. Sutradan sam mogao sa svima normalno razgovarati i svi su imali vremena. Valjda je ono bio loš dan.

Bruno, 6. b razre

Moj tata

Stakalce! Postoji tamnija i svjetlija strana. Kao i sve u životu. Sve se svodi na dobro i zlo. Doživjela sam događaj koji nikada neću zaboraviti.

Ne sjećam se tog datuma, sata ni koji je dan bio. Ali sjećam se da nije bilo nimalo radosti tog dana. Mom tati nije bio dobro. Ležao je a onda se odjednom primao za srce. To je trajalo nekoliko dana, ali uvijek bi prestalo. No ne i jednog dana.

Jednu večer morao je u bolnicu koliko mu je bilo loše. Sve te prizore sam promatrala. Nije bilo radosti, samo tuga u mom srcu. Pomislila sam: „A što ako ga izgubim?“ Kroz mene je prolazila jeza od straha. Kao da sam gledala kroz stakalce no vidjela sam samo tamu. Kao da sam bila zarobljena.

Bio je sunčan dan. Bila sam sama doma i gledala TV. Odjednom sam čula kako netko otključava vrata. Bili su to moji roditelji. Kad sam vidjela tatu, dotrčala sam mu, zagrlila ga i poljubila. Srce mi nije kucalo sto na sat, nego dvjesto. Sve je na kraju bilo u redu. Opet smo bili velika i sretna obitelj.

Kao i svaka priča koja ima sretni završetak, tako ima i ova. Sada kad bih pogledala kroz stakalce, vidjela bih veselje, radost i sreću. No, meni je ovo stakalce važno kao i sve u životu!

Dora, 6.c razred

MOJA MAJKA

Smeđa kosa do ramena, velike crne oči,topao osmijeh - tako bih najkraće opisao svoju majku. Ali, tko je ona zapravo?

Rođena je u jednom manjem dalmatinskom gradu i s 18 godina došla je na školovanje u Zagreb. Odlična učenica, zaštićena od svih nedaća, morala je snalaziti se u velikom gradu, mijenjati podstanarske stanove, učiti kuhati, prati, spremati ispite, jednom riječju - odrasti. Nakon diplome na Medicinskom fakultetu nije se mogla zaposliti u Zagrebu i dugi niz godina putovala je na posao u Karlovac, čak i za vrijeme rata dok su granate padale po gradu. Kad sam se ja rodio, često me znala utopljenog u dekicu nositi u rane jutarnje sate u vrtić i zatim juriti u drugi grad na posao. Trudila se da ne osjetim njena česta izbivanja zbog dežurstava i nikad nije propustila ni jednu moju predstavu, a kada sam počeo trenirati plivanje i natjecati se, bila je i ostala moj najvjerniji navijač. Uvijek je znala sve moje rezultate, «grizla nokte» dok sam plivao i veselila se više od svih kada sam osvajao medalje. Niti jedna žrtva za mene joj nije teška, pa me čak jednom i vozila sama kroz snijeg na natjecanje u drugu državu.

Zato kad me danas izluđuje svojim zahtjevima, «treninzima» strogoće, uvođenjem reda, znam da je sve to za moje dobro i da zapravo moja mama ima samo jedno veliko srce puno ljubavi i razumijevanja na mene. 

Luka Šižgorić, 7.b

LJUBAVNI POGLED

Oči su ogledalo duše.

U njima možemo vidjeti dubinu našeg srca,

Tugu i sreću, radost i ljutnju.

No najdragocjenija stvar koju

Možemo vidjeti u očima

Je ljubav.

Ona se ne prepoznaje lako.

Ne može ju vidjeti svatko, jer samo zaljubljen zna

Kako treba gledati.

Kroz zaljubljene oči

sve se čini ljepše, jer mi

nošeni valom ljubavi

spremni smo prebroditi sve.

Gabriela Coha 7.c

MOJ PUT NA SELO

Znam da sam iznenađeno zurila kroz prozor automobila, jele su dosezale tako visoko da im sa vijugave ceste, kojom smo se vozili, nije bilo kraja. Sve je počelo laganim usponom preko zelenih livada koje su razdvajale jedno brdašce od drugog.

Visoke planine su se nazirale iza tih brdašaca. Kada smo se primakli prvom mostu koji je prelazio preko jedne rijeke, zadivljeno sam pogledala u tu kristalno čistu vodu. Čak sam i ribe vidjela u njoj. Bila je plitka ali hitra, sva se pjenušila udarajući u okrugle oblutke obale. Dječaci koji su sjedili i pecali bili su bezbrižni u svojoj dječjom svakodnevici. Njima je bilo sasvim normalno da drže noge u toj hladnoj vodi. Sva sam se naježila. Dok smo zamakli iza jedne velike okuke počeo je uspon prema planinama. Imala sam osjećaj da će se auto prevrnuti unatrag. Odahnula sam kad smo izbili na prijevoj koji se zove Kopjari. Ushićeno sam pogledala prema natrag, sve je bilo ispod nas. Zvonici samostana u Kraljevoj Sutjesci su bili tako mali, a kad smo prolazili pored njih čudila sam se njihovoj visini. Ispred nas stajao je stari grad, ustvari ono što je kroz povijest od njega ostalo. Bobovac, na tri strane litice, obrastao u zelenilu prkosi vremenu. Tada smo se počeli lagano spuštati i ušli u prvu veliku šumu.

Ah, te jele, tako zelene i vitke ljube samo nebo. Tamo gdje nisu jele, šepure se zeleni borovi. I kroz sve to teku potočići i izvori. Gledam malo dublje u šumu a tamo mrak, ne znam da li bih tamo htjela zaći. Nakon sat vremena vožnje izbili smo na čistinu sa koje se vidjelo rodno selo mojih predaka.  Žene su još i danas tamo u narodnim nošnjama, prkose modernom načinu života i to je lijepo. Volim taj kraj.

Marija, 8.r

Moja majka

Ona ima prekrasne plave oči

Kad poželim u susret će mi doći.

Njena ljubav nema granica

Kao knjiga od tisuće stranica

Nježan dodir njenih toplih ruku

U zagrljaj njen me uvijek vuku.

Sreća i radost koju mi daje

Neka cijelu vječnost traje i traje.

Uvijek je tu kad mi treba

Kao kad sam bila mala beba.

Ona me grli, ljubi, mazi

Kao janje što ga majka pazi.

Srce joj je milo i drago

Volim je, Voli me

I to je moje najveće blago.

 Dora Drvodelić, 7.b